Ponekad nas nečije riječi uznemire više nego što bismo željeli. Pristanemo na nešto što nas iscrpljuje, prešutimo ono što nam je važno ili se počnemo braniti prije nego što smo razumjeli što nam je rečeno. Tek se poslije, zapitamo zašto smo opet postupili isto. U tim malim, svakodnevnim trenucima otvara se veliko pitanje: koliko našim životom upravlja svjestan izbor, a koliko obrasci koje ne primjećujemo?
Nevidljivi kormilar
Dok obavljamo poslove, odgovaramo na poruke i brinemo o drugima, lako nam promakne vlastiti život. Znamo što sve trebamo napraviti, ali ne zastanemo provjeriti kako smo. Kad nas netko zamoli za pomoć, često pristajemo odmah, prije nego što provjerimo imamo li za to vremena, snage i volje. Kada čujemo neugodan komentar, možemo se automatski početi opravdavati, uzvratiti kritikom ili se povući u šutnju, onako kako smo navikli reagirati kada se osjećamo povrijeđeno. Čak i u novim odnosima možemo ponavljati naučene uloge: biti osoba koja svima udovoljava, preuzima odgovornost za druge ili prešućuje vlastite potrebe kako bi izbjegla sukob i sačuvala odnos.
Kao da u nama postoji nevidljivi kormilar koji poznaje samo nekoliko smjerova: udovolji, obrani se, povuci se, izdrži. Ti su nam načini reagiranja toliko uobičajeni da ih počinjemo doživljavati kao dio svog karaktera, zaboravljajući da smo ih tijekom života naučili i da ih možemo mijenjati. „Takav sam”, kažemo, i zatvorimo prostor u kojem bismo mogli otkriti nešto više o sebi.
No jesmo li doista takvi ili su to nametnuti obrasci ponašanja? Možda je šutnja nekoć čuvala naš mir. Možda nam je pomaganje donosilo osjećaj pripadnosti. Možda smo se branili jer nas nitko nije pažljivo slušao. Ono što nam je nekoć služilo danas nas može udaljavati od života kakav želimo.
Kada kažemo „da“ a u sebi osjećamo „ne“
Netko nas zamoli za uslugu, a mi pristanemo iako smo umorni, imamo dovoljno svojih obveza ili nam treba vrijeme za sebe. Umjesto da kažemo kako se osjećamo stavljamo po strani svoje potrebe. Nakon toga možemo osjetiti iscrpljenost i ljutnju i zapitati se zašto se od nas uvijek očekuje da budemo na raspolaganju.
Tada se vrijedi zapitati što nas je potaknulo da pristanemo. Jesmo li doista željeli pomoći ili nam je bilo teško reći „ne” jer smo se bojali da ćemo nekoga razočarati, izazvati nezadovoljstvo ili će ta osoba misliti loše o nama? Kada prepoznamo razlog svog pristanka, lakše ćemo razlikovati pomoć koju pružamo od srca od obveze koju prihvaćamo na svoju štetu.
Pomaganje može biti lijep izraz ljubavi. Ali kada stalno prelazimo vlastite granice da bismo sačuvali tuđe zadovoljstvo, s vremenom možemo izgubiti osjećaj za ono što sami trebamo. Tada se trebamo zapitati „Želim li pomoći ili osjećam da moram?”
Ponekad je dovoljno reći: „Treba mi malo vremena da vidim mogu li.” Ta jednostavna rečenica daje nam priliku da čujemo sebe i da ne odgovaramo iz navike ili nametnute obveze.
Što nas zapravo boli
Pošaljemo poruku osobi do koje nam je stalo, ali odgovor ne stiže. Kako vrijeme prolazi, sve češće provjeravamo telefon i počinjemo razmišljati: „Nisam joj važan. Uvijek ja prvi šaljem poruku.” Kada se osoba napokon javi, možda odgovorimo hladno ili joj predbacimo što nas je pustila da čekamo, iako još ne znamo zašto nije odgovorila.
U takvom trenutku vrijedi zastati i zapitati se: što me zapravo uznemirilo? Čekanje odgovora ili osjećaj da sam zanemaren? Podsjeća li me ova situacija na neka ranija iskustva u kojima sam se osjećao nevažnim ili odbačenim? Ponekad ne reagiramo samo na ono što se upravo događa, nego i na bol koju ta situacija ponovno evocira.
Znamo da odgovor nije stigao, ali razlog još ne znamo. Kada primijetimo kakvo smo značenje dali toj tišini, otvara se prostor da provjerimo svoje pretpostavke i mirno izrazimo što nam je važno. Ako se u tom odnosu često osjećamo zanemareno, možemo otvoreno razgovarati o tome što nam nedostaje i kakvu komunikaciju želimo. Osvještavanje nam pomaže razumjeti vlastitu reakciju i izabrati kako ćemo postupiti, uz poštovanje prema sebi i osobi s kojom razgovaramo.
Emocija traži da je čujemo
Osvještavanje počinje iskrenim priznanjem onoga što osjećamo. Ljutnja se može javiti kada netko zanemari naše potrebe, ne poštuje nas ili od nas traži više nego što smo spremni dati. Tugu možemo osjetiti kada izgubimo nekoga ili nešto što nam je važno, a strah kada ne znamo što nas očekuje ili kako ćemo se nositi s onim što dolazi.
Njihovo značenje upoznajemo kroz vlastito iskustvo. Ako ih odmah potisnemo ili osudimo, propuštamo čuti nešto važno o sebi.
Možemo priznati: „Osjećam ljutnju”, a zatim uzeti vrijeme da odlučimo što ćemo učiniti. Ne možemo uvijek birati prvu emociju koja se pojavi. Možemo postupno razvijati više svjesnosti o tome kako je izražavamo i kakve postupke iz nje pokrećemo.
U duhovnom smislu, takva pažnja može postati put povratka sebi. Upoznajemo dijelove sebe koje smo dugo zanemarivali. Učimo ostati uz sebe i kada smo povrijeđeni, nesigurni ili umorni. Unutarnji mir tada prestaje biti zahtjev da nas ništa ne uznemiri i postaje sposobnost da se u takvoj situaciji ponovno pronađemo. Čak i ako svoj uobičajeni način reagiranja prepoznate tek nakon razgovora, već ste primijetili nešto što vam je prije prolazilo neopaženo.
Povratak vlastitom kormilu
Promjena se gradi i kroz male izbore: pristanak iza kojeg doista stojimo, mirno izgovorena granica, razgovor u kojem uspijemo poslušati drugoga i sačuvati vlastito dostojanstvo. Za takve izbore potrebno je strpljenje. Navike koje su nastajale godinama traže vrijeme da ih upoznamo i postupno mijenjamo.
Osvijestiti nesvjesno znači unijeti pažnju tamo gdje smo dosad prolazili automatski. Vidjeti sebe malo jasnije i dopustiti da ono što danas osjećamo, razumijemo i želimo sudjeluje u našem odgovoru.
Za početak se možemo zapitati: kada sljedeći put posegnem za poznatom reakcijom, hoću li zastati dovoljno dugo da čujem sebe?
Vježba: Zastani i poslušaj sebe
Odaberite jednu svakodnevnu situaciju u kojoj često reagirate na isti način, a poslije osjećate nezadovoljstvo. Prisjetite je se bez osuđivanja i zapišite:
- Što se dogodilo, a što ste vi pomislili da to znači?
- Što ste osjetili i kako ste reagirali?
- Što vam je u tom trenutku zapravo trebalo?
- Kako biste željeli postupiti kada se slična situacija ponovi?
Zatim dovršite rečenicu: „Sljedeći put, prije nego što reagiram, dat ću sebi trenutak da…”
Možda ćete provjeriti želite li doista pristati, pitati osobu što je mislila ili mirno izgovoriti ono što vam smeta.
Ne morate odmah promijeniti cijeli obrazac. Za početak je dovoljno prepoznati ga dok se događa i dati sebi priliku za svjestan izbor.
OM Centar za holistički razvoj
Temom „Osvijestiti nesvjesno” otvaramo prostor za razgovor, osobne uvide i jednostavne vježbe prepoznavanja svakodnevnih obrazaca. Pozivamo vas da nam se pridružite u istraživanju vlastitog unutarnjeg svijeta i svjesnijeg odnosa prema sebi i drugima.
Autor: Ivana Miletić
